Ivica Relkovic - Dva Djecaka Tri Ptijatelja - Zivotopisi djecaka Ante Penovica I Domagoja Maricevica

Ivica Relkovic - Dva Djecaka Tri Ptijatelja

Zivotopisi djecaka Ante Penovica I Domagoja Maricevica

Ante Penovic – 1981 – 1994

E moja mama, ti samo molis boga da ti on ozdravi tvoga sina Antu,“ Boze spasi moga Antu!” - a da’ l bi ti zrtvovala svoga sina Antu? Da l’ bi me zrtvovala, pa rekla Boze. Evo ti moga Ante!?”

Domagoj Maricevic – 1981 – 1994

S postelje Domagoj se darivao Bogu, ispunjavajuci Isusov poziv: Idi za mnom!

Pricest je primio pod objema prilikama. Na kraju je, pun radosti, govorio: Stos am sretan, Isus je dosao u nasu kucu!

Predgovor:

Pred nama je knjiga koja nije napisana rukom, nego je najprije prozivljena. Nakon toga zapisana je biranim rijecima ne da bi je se dotjeralo, nego jer je za duhovno iskustvo ovdje opisanih malenih svjedoka zaista trebalo “ birati rijeci”.

Pred nama su, dakle, zivotopisi dvojice djecaka:

Ante Penovica ( 11.04.1981 – 03.01.1994 ) iz Splita i

Domagoja Maricevica ( 29.04.1981 – 13.08.1994 ) iz Resetara pokraj Nove Gradiske.

O njihovu svjedockom zivotu progovorit ce svaka stranica knjige, a ovdje napominjem samo to da je svaki opisani dogadjaj stvaran. Literarizirani su samo ugodjaji sredina iz kojih djecaci potjecu I u kojima prolaze svoja iskustva. Cak sam sam se I u tim opisima :

“ pripovjedaca ” nastojao maksimalno koristiti snimljenim ispovjestima roditelja obaju djecaka.

Evo kako se dogodilo da dodje do zapisivanja ovih zivotopisa. Posjetivsi resetarskog zupnika vlc. Luku Slobodjanca potkraj listopada godine 1994., bio sam zamoljen da napisem kraci clanak o duhovnim iskustvima tijekom bolesti tad avec pokojnog djecaka Domagoja Maricevica. Cuvsi za bogatstvo tih iskustava, predlozio sam da umjesto clanaka, pokusam napisati mali zivotopis. Snimio sam tih dana petnaestak sati razgovora s Domagojevim roditeljima. Slavicom I Antunom Maricevicem, sestrama, Sestrom Elvirom – Domagojevom tetom, zupnikom, uciteljima I uciteljicama te njegovim vrsnjacima.Tog vikenda, dok sam snimao o Domagoju, u “ Glasu Koncila “ 30.10.1994 izasao je razgovor don Mirka Mihalja s roditeljima djecaka Ante Penovica, Zorom I Ivanom Penovicem.

Slicnost prolaska kroz bolest, pa cak I objavljenih fotografija s nekim Domagojevim fotografijama, pruzila mi je na oba zivotopisa. Uistinu, u travnju 1995. Dolazim u Split I od don Mirka Mihalja dobivam telefonski broj I adresu obitelji Penovic. Tamo sam snimio novih petnaestak sati razgovora s Antinim roditeljima I sestrom.

Vjerujem da je Bog htio da ovi prepleteni zivotopisi ne budu pretoceni u knjigu nabrzinu, nego su neko vrijeme sazrijavali u meni. To vrijeme “pustinje” iskristaliziralo je, nadam se, svu vrijednost duhovnih iskustava dvojice malih Isusovih prijatelja. Providnost je htjela da se u medjuvremenu, medu rodbinom I prijateljima obaju djecaka, dogode uistinu znakovita rodjenja.

Iz Recenzija:

Knjiga je napisana ne samo perom nego I srcem covjeka koji je znao poput mudrog trgovca iz evandjelja ostaviti sve druge poslove I planove I na ovaj nacin sebi I nama otkriti dragocijene bisere Bozje ljubavi.

Rukopis san procitao na dusak u vlaku izmedju Zagreba I Beca. Na momente je dojmljivo pisanje istinih dogadjaja pogadjalo I moje srce do suza. Osjetio sam snagu govora ove djece. Ante I Domagoj nam govore odozgo.

Knjiga je veliko svjedocanstvo. Moze govoriti I velikima I malima. Vjerujem da ce upravo ova knjiga pomoci da ta dva sjemena koja su pavsi na ovu zemlju, tako rano umrla, donesu stostruki rod.